Ti koja imaš nevinije ruke (Vesna Parun)

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama. 

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči. 

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne. 

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama. 

Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika. 

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenoj crnoj šumi. 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice dok na njega budu

silazile nepoznate godine. 

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost. 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu! 

Ljubav i Čežnja

Rijetko osmijeh prelazi
preko mojih usana,
sreća na mene ne misli,
otišla pa zaspala...

U životu ko u snu
često čovjek ne misli,
koliko nešto treba mu
ne zna dok ne izgubi...

Ja znam
al mi teško priznati
da mi anđele fališ ti,
strašno fališ mi...

Sudbina piše na dlanu puteve,
mada te skrivam,
lice me odaje
i kad suze oči zamagle,
poželim tvoj zagrljaj
poželim da si kraj mene,
jer šta vrijedi ova mladost,
tuga ili radost,
bez tebe ljubavi...

Sve je isto, ali nije
i srce kucalo je prije
a sada stoji kao pokvareni sat,
ipak živjeti se mora
u atmosferi što sve je gora
jer da je moglo bilo bi drugačije...

Ove su rijeći od srca pisane
ali neće doći nikada do tebe,
kao cvijeće koje umire
još u ruci što je ubere...

(Adriana)

LJubav...ili smrt?

Voljela ga je možda i previše,
Ali znam, voljela ga je svim srcem.
U proljeće kad su pjevale ptice,
Kada je cvalo cvijeće
Maštala je o njemu,
Mislila na njegove plave oči
I pitala se dal će joj ikad doći.
U hladnu jesen kad je lišće padalo
Plakala je za njim.
Noću, kad su zvijezde sjale,
Sanjala je o njemu,
Maštala o sreći.
Voljela ga je,
A on nju nije.
Često se pitala zašto je život
Tako gorak i tužan,
Zašto su svi oko nje sretni,
A njeno srce samo za njeg bije.
A sada, kad je opet stigla jesen,
Sa sobom donijela duge kiše,
Ona plakat neće
Jer je nema više.
On je sad shvatio
Kolika je ljubav njezina bila.
Sad bi on htio vratiti vrijeme,
Vratiti njezinu tugu i boli.
Tek je sad shvatio što je prava ljubav
I kako ona boli.
Sad je shvatio
Sad, kad nje nema više
Zašto je plakala s kapima kiše,
Zašto je svoje boli krila,
Sada je shvatio
Koliko je nesretna bila.
Sada i on nju voli,
Ali ta ljubav ne vrijedi više
Jer osobu koju voli,
Nje nema više.

Kada jednom sve nestane

Kada jednom sve nestane
kada prestanu kiše
kada ne bude ni tebe ni mene
tada je jedino ostalo da se za život diše.

Kada prestanem disati
da bi na životu bila
kada ne bude imao ko da mi kaže
moja jedina .........moja mila.

Tada ću znati da sam imala nešto
što niko do sada nije
da sam imala tebe
moje najmilije.

Ljubav govori....

Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u očima prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali... ovo
ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa, ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...