Ljubav i Čežnja

Rijetko osmijeh prelazi
preko mojih usana,
sreća na mene ne misli,
otišla pa zaspala...

U životu ko u snu
često čovjek ne misli,
koliko nešto treba mu
ne zna dok ne izgubi...

Ja znam
al mi teško priznati
da mi anđele fališ ti,
strašno fališ mi...

Sudbina piše na dlanu puteve,
mada te skrivam,
lice me odaje
i kad suze oči zamagle,
poželim tvoj zagrljaj
poželim da si kraj mene,
jer šta vrijedi ova mladost,
tuga ili radost,
bez tebe ljubavi...

Sve je isto, ali nije
i srce kucalo je prije
a sada stoji kao pokvareni sat,
ipak živjeti se mora
u atmosferi što sve je gora
jer da je moglo bilo bi drugačije...

Ove su rijeći od srca pisane
ali neće doći nikada do tebe,
kao cvijeće koje umire
još u ruci što je ubere...

(Adriana)

LJubav...ili smrt?

Voljela ga je možda i previše,
Ali znam, voljela ga je svim srcem.
U proljeće kad su pjevale ptice,
Kada je cvalo cvijeće
Maštala je o njemu,
Mislila na njegove plave oči
I pitala se dal će joj ikad doći.
U hladnu jesen kad je lišće padalo
Plakala je za njim.
Noću, kad su zvijezde sjale,
Sanjala je o njemu,
Maštala o sreći.
Voljela ga je,
A on nju nije.
Često se pitala zašto je život
Tako gorak i tužan,
Zašto su svi oko nje sretni,
A njeno srce samo za njeg bije.
A sada, kad je opet stigla jesen,
Sa sobom donijela duge kiše,
Ona plakat neće
Jer je nema više.
On je sad shvatio
Kolika je ljubav njezina bila.
Sad bi on htio vratiti vrijeme,
Vratiti njezinu tugu i boli.
Tek je sad shvatio što je prava ljubav
I kako ona boli.
Sad je shvatio
Sad, kad nje nema više
Zašto je plakala s kapima kiše,
Zašto je svoje boli krila,
Sada je shvatio
Koliko je nesretna bila.
Sada i on nju voli,
Ali ta ljubav ne vrijedi više
Jer osobu koju voli,
Nje nema više.