Voljela ga je možda i previše,
Ali znam, voljela ga je svim srcem.
U proljeće kad su pjevale ptice,
Kada je cvalo cvijeće
Maštala je o njemu,
Mislila na njegove plave oči
I pitala se dal će joj ikad doći.
U hladnu jesen kad je lišće padalo
Plakala je za njim.
Noću, kad su zvijezde sjale,
Sanjala je o njemu,
Maštala o sreći.
Voljela ga je,
A on nju nije.
Često se pitala zašto je život
Tako gorak i tužan,
Zašto su svi oko nje sretni,
A njeno srce samo za njeg bije.
A sada, kad je opet stigla jesen,
Sa sobom donijela duge kiše,
Ona plakat neće
Jer je nema više.
On je sad shvatio
Kolika je ljubav njezina bila.
Sad bi on htio vratiti vrijeme,
Vratiti njezinu tugu i boli.
Tek je sad shvatio što je prava ljubav
I kako ona boli.
Sad je shvatio
Sad, kad nje nema više
Zašto je plakala s kapima kiše,
Zašto je svoje boli krila,
Sada je shvatio
Koliko je nesretna bila.
Sada i on nju voli,
Ali ta ljubav ne vrijedi više
Jer osobu koju voli,
Nje nema više.